Beograd

Beogradski motivi, dočarani posredstvom jedne beogradoholičarke. Ona je književnica, a zove se Neda Kovačević. Njen mejl glasi: nedakovacevic@yahoo.com

Bombardovanja Beograda, foto priča

beogradska | 28 Mart, 2009 17:04

 

1862, Turci

Spomenik događaju kod Čukur česme koji je prethodio tome



1914-1915.

Austougarski monitori bombarduju Beograd sa reka


Srušeno



Kao mnogo puta ranije, prvi su na udaru bili Tvrđava i Kalemegdan ...







... a nastradala je i čaršija

Ulica Kralja Petra


Terazije, porušena je i susetka Moskve, zgrada Viktorovića s apotekom



Posledice bombardovanja u Kralja Milana


Unutrašnjost Starog Dvora nakon bombardovanja 1914.


Beograd i ruševine 1915.

1941.
Srušen stari dvor



Pozorišni trg

1944.


Dečanska br. 27


april 1944. Kičevska ulica






1999.




24. mart 1999... I sva bombardovanja Beograda...

beogradska | 25 Mart, 2009 23:23

 ...Priču o istoriji bombardovanja Beograda počinjem odlomkom iz svog romana "Povratak košave u Beograd"...

16. април 1999.
Баш на још једну годишњицу, педесет пету.
-Није прави Београђанин ко бар једном у свом веку не доживи бомбардовање - каже горко црнохуморно Ксенија.
-Онда, ни ми сасвим нисмо. A, ето, Владан... Свака му част! Ех, да, наш Београд. За протеклих 137 година, бомбардован шест пута - одврати Јанко, и настави:
-1862. Чукур-чесма...
-Тад су Турци убили српског дечака? - упитам.
-Нису га убили, већ тешко ранили. Шегрта Саву - одговори Јанко - У сукобу између турских војника и Срба око точења воде. Тад су погинули Сима Нешић - Терџуман, тј. преводилац, (отуд улица Симина), Ђорђе Нишлија и жандармеријски официр Ивко Прокић. За време њихове сахране са бедема Београдске тврђаве турски топови осули су силну ватру. Срушили 20, оштетили око 300 српских кућа, педесетак Београђана погинуло, много рањено. Српске власти су оштро протестовале код Порте и великих сила, те су Турци обуставили бомбардовање. Током преговора с Портом Београд постао је велики ратни логор. У вароши су преко ноћи изникле барикаде на много места...
-...Песникиња Милица Стојадиновић - Српкиња била је тада са српским војницима и добровољцима на барикадама - настави Ксенија, седајући за комп. - И у ствари је прва наша жена - ратни дописник. Послала «Мађарском дневнику» узбудљив ратни извештај... Ево, сад ћу да нађем... - и чита: «Из мрачне дубине сокака извиру долазећи овамо, к ватрама око којих седимо, све нови и нови наоружани добровољци, и људи и жене, као да извиру из славне прошлости кроз коју се увек за слободу војевало. Како који стигне до барикаде, заузима бусију ништа не питајући; намешта пушку, скида торбу, гледа пут зидина Београдске тврђаве».
Онда Јанко набраја:
-1914, бомбардује Aустро-Угарска, 1915. Немачка и Aустро-Угарска. 1941, 6. и 7. априла, опет Немачка...
И помиње како је 6. априла '41. изјутра спикер Радио Београда Иван Ковачевић, прекинувши редовну емисију, објавио вест о бомбардовању Београда. Покушали су да наставе програм, пустили неколико народних песама с плоча а потом је програм прекинут. У та два дана, било је 2274 погинула. Спаљена Народна библиотека на Косанчићевом венцу.
-Aко се злочини уопште могу мерити, ја мислим да би ово био највећи - убаци се Ксенија - Уништен фонд од скоро 600 хиљада свезака, збирка од преко 1400 ћирилична рукописа и повеља, картографска и графичка збирка, разни часописи, новине, преписка значајних личности. Зграда је горела неколико дана. A књиге у депоу догоревале готово три месеца.
-A преостало, неке релативно сачуване књиге, Немци су покрали, порушили преостале зидове, затрпали згариште шутом - допуни Јанко. - Библиотека је намерно гађана специјалним запаљивим бомбама. Да, тачно рече Грејс. Гори од геноцида телесног је геноцид духовни.
-A опет - додаје Ксенија - Зар се нису књиге, макар део њих, могле на време евакуисати? Ипак је било довољно времена од 27. марта до 6. априла. Поготово што су можда и могли претпоставити, или чак имати обавештајне податке, да ће Немци управо ово намерно гађати.
-И било је планирано - одвраћа Јанко - Додуше, приватно, јер је неколико дана раније министар просвете званично одустао од селидбе «због недостатка транспортних средстава». Тај транспорт уговорили су баш за датум - 6. април. И, тако је евакуација, на нашу велику трагедију, пропала.
И, бомбардовање 1944. Може ли се замислити какво је, ако се помене да је било разорније од немачког? 400 авиона, врло симболичног имена - «либератор», са тепих бомбама од по 2 тоне.
Слушам даље немиле податке, размишљајући. Немилосрдно хладно звуче у статистици. Могу ли уопште заправо да са овог места, мирног и безбедног, замислим крике, општу бежанију по улицама, и дрхтање људских бића, по склоништима, која се на час и сама претворе у гробнице, унезверене напуштене мачке и псе по улицама...?
Око 2000 погинулих и пет хиљада рањених Београђана.
16. сам дан Васкрса, а затим, и 17. и 18. април 1944.
Гађаће, казаше, само немачке војне циљеве.
Породилиште, у ком страда 15 мајки с тек рођеним бебама. Логор на Сајмишту, погинуло 150 Јевреја и Срба. Оштећена оба моста на Сави, два дома за избегличку децу, биоскопи, позоришта, све три железничке станице, поште, факултети, фабрике, Вајфертова пивара...
И поново, 18. маја.
Сравњени са земљом, Пашино брдо, Котеж, Неимар и Чубура… Само испод једне куће извучена су 32 тела.
-Ваљда је то била, како говоре ове садашње њихове колеге политичари и генерали, «колатерална штета» - завршава горко, стиснута гнева, Јанко.
Сви ови гарави заласци Сунца, који ми праве рупу у грудима

 

Nastavak, u vidu foto priče na ovu našu usud-tragičnu temu  sledi narednih dana. 

 

Tašmajdan

beogradska | 16 Mart, 2009 16:39

TAŠMAJDAN


Reč je nastala od turskog taš— kamen i maden, majdan — kop, rudnik. Još od antičkih vremena ili, kako veli S. L. Popović, „još kad je prvi kamen postavljen Beogradu u temelj", na mestu današnjeg Tašmajdanskog stadiona, postojao je majdan kamena. Kao gradu najbliži, taj kamenolom je vekovima obezbedivao materijal za izgradnju i opravku bedema Tvrđave na Kalemegdanu, kao i za gotovo „sva u Beogradu stara zdanja, džamije, česme i ograde oko bivših avlija u Turaka". U XVII veku, međutim, Tašmajdan više nije mogao podmiriti potrebe grada za tesanim kamenom, te je u njegovoj okolini, na Karaburmi, a najverovatnije u to doba otvoren novi kamenolom.

Posle razaranja u austro-turskom ratu početkom sledećeg veka, kamen iz majdana u okolini Višnjice, vadili su i obrađivali pančevački kamenoresci."
Osim kamena, iz rudnika na Tašmajdanu vadena je i šalitra, so azotne kiseline koja se koristila za spravljanje eksploziva. Od otpadaka kamena, „istučenog" i kroz velika rešeta prosejanog, spravljana je smesa za malter, daleko bolja od svakog, pa i dunavskog peska. Kako se stoga u tašmajdanski breg sve dublje i izdašnije zahvatalo, s vremenom je u podnožju današnjeg parka stvoren veštački „amfiteatar", a pod njim izdubljen čitav sistem katakombi, laguma, pećina i hodnika.



Već prilikom borbi za Beograd u Prvom srpskom ustanku, kako beleži vojvoda i državnik, Prota Mateja Nenadović, u jednom od mnogih vojno-strateških nadmudrivanja ustanika i Turaka, sprski konjanici su se umeli skriti u majdan, ,,u onu rupu, gde je sada groblje: a kad Turci iziđu u Mokri Lug i Vračar da traže trave", pisao je Prota, „onda oni istrče iz majdana, preseku Turke, i dosta i' pobiju (...)".
Umesto da se vesto upotrebe kao najlepše hladište i pribežište u vreme beograd¬skih pripeka, kako je početkom XX veka predlagao S. Zorić, ove pećine su služile u ra¬zličite svrhe, a posebno za, kako je eufemistički sročio isti pisac, „ostavu poznatih kola koja noću vrše svoju malo mirišljavu službu".
Šezdesetih godina XIX veka, jedno radničko domaćinstvo sa stajama za magarce i konje u poluosvetljenoj dubini kamenoloma, podsećalo je poljskog književnika R. Zmorskog na kakav odlomak iz narodne bajke."'

U ratnim vremenima, pri opsadama i bombardovanjima Beograda, a posebno onom u 1862. i tokom Prvog svetskog rata, u tašmajdanskim lagumima tražili su spas brojni zbegovi, civili i ranjenici, bile organizovane prihvatne ambulante i „zavijališta".''



Tokom Drugog svetskog rata, ,,u dubini iskopane zemlje", a po nacrtima nemačkih inženjera, projektovan je i opremljen čak čitav podzemni grad, a zapravo komandni centar Vermahta za jugoistočnu Evropu i sklonište generala Lera. U majdanu, u koji se moglo ući i kamionima, na dubini od 20 metara pod zemljom, načinjeni su restoran, bolnica, svečana sala Vermahta, telefonska i dizel-centrala, autonomni sistem napajanja strujom, spavaće sobe, i u celini stvoren prostor za bezbedan, a po prilici i višemesečni smeštaj oko hiljadu ljudi.
Osim ove, savremeni istraživači beogradskog podzemlja opisali su u novije vreme još nekoliko tašmajdanskih pećina, utvrdili postojanje čitavog spleta koridora između njih, medu njima i onih zazidanih, problematizujući pitanje njihove nekadašnje i sadašnje namene.

Kroz istoriju, tašmajdansko uzvišenje je takođe, zbog svog izuzetnog položaja u beogradskom reljefu, zadobijalo i stratešku važnost. Prema jednoj neostvarenoj varijanti projekta inž. Doksata de Moresa za preuređenje Tvrđave i podizanje spoljašnjih varoških fortifikacija, ovaj je prostor određen za izgradnju zvezdastog utvrđenja petougaone osnove sa jasnom funkcijom da spreči instalisanje neprijateljskih opsadnih baterija na Tašmajdan-skom visu, kao što je to bio slučaj 1717. godine. Da je Doksatova neostvarena zamisao imala svog osnova, potvrdili su 1879. artiljerci feldmaršala Gideona Ernesta Laudona, koji su odatle napadali Turke na Vračaru ali i srpski ustanici s Karađorđem, kada su 1806, pripremajući odlučan napad na Beograd, upravo ovde postavili deo svoje artiljerije koja je tom prilikom ukupno brojala 40 topova." Tokom ove prve opsade, Turci su, uzvrativši vatrom, srušili visoku tašmajdansku vetrenjaču koja se do tada nalazila u blizini crkve sv. Marka i koja je poslužila kao odlična orijentacija topovskom nišandžiji.''



Početak nove etape u istoriji Tašmajdana počinje 1826. kada je po zapovesti kneza Miloša Obrenovića ovde preseljeno srpsko pravoslavno groblje koje se do tada nalazilo sa spoljne strane Varoš-kapije u današnjoj Brankovoj ulici. Budući da je varoš-kapijsko groblje zapremalo prostor koji je stajao na putu planiranom širenju varoši, a da je kod Tašmajdana od ranije postojalo groblje sela Palilule , o izboru lokacije se nije mnogo razmišljalo.
Ipak, veza ovog kraja sa samom varoši nije bila nimalo ugodna, pošto je do groblja vodio stari seljački put, prolokan u vreme kiša i pun prašine u letnjim mesecima. Tek 1859, „put carigradskij od Batal-džamije pa do na kraj Fišekčijske čaršije", sav je „kao što treba kaldrmisan". Prvo sahranjivanje izvesnog Dimitrija zvanog „Bik", izveštava Popović, „koji se sam ubio u najvećem veselju", obavljeno je tek po podizanju stare Markove crkve 1835. godine. Od tada, pa gotovo tokom čitavog XIX veka, uvećavala se „čitava varoš od groblja i lepih nadgrobnih spomenika" i dugo vremena, okasnelim putnicima na Carigradskom drumu, u plavičastoj svedosti mesečine koja bi „naginjala zahodu", ulivala strah u kosti.
Za videla i dok još ne beše groblja i palilulske crkve, na Tašmajdanu je pročitan i pred narodom obznanjen sultanov Hatišerif iz 1830, kojim je utvrđena organizacija srpske autonomije, a Milošu priznato nasledno kneževsko „dostojanstvo" i poverena unu¬trašnja uprava nad zemljom uz učestvovanje skupštine starešina. Za tu priliku, u porti da¬našnje crkve sv. Marka bio je razapet skupocen šator sa dva ulaza, za tursku i srpsku stranu. U zimu iste godine, humka sa koje je, uz prisustvo mase radosnog naroda iz varoši i sela, obnarodovan ferman, obeležena je ogradom od prošća.



Na ovom istom prostoru, u porti crkve, pa i dalje prema Batal-džamiji, panadure su priređivali i žitelji Palilule, slaveći Markovdan - „svoju domaću svetkovinu, nezavisnu od sviju promena i režima, kroz dugi niz godina".' Uporedo, oko crkve i prema Trkalište, u grobljanskoj tišini, držano je oproštajno slovo preminulima, pa i najvećim uglednicima - Tomi Vučiću Perišiću, Stojanu Sirnicu, trgovcu i zadužbinaru Iliji Milosavljeviću Kolarcu, filologu Đuri Daničiću, botaničaru Josifu Pančiću, položenom, protiv tadašnjih propisa, u kovčeg od drveta omorike koju je naučnik za života „negde na Kopaoniku našao i opisao", Jovanu Skerliću i dr.
Kada je 1884. na čelo Beogradske opštine stao dr Vladan Đordević, predsednik Srpskog lekarskog društva, političar i reformator, već desetinu godina stara ideja mitropo¬lita Mihaila o izmeštanju tašmajdanskog groblja, počela je da dobija jasnije obrise. Tim pre što se već početkom osamdesetih godina,o ovome groblju, neizdeljenom na parcele, zapuštenom, obraslom u žbunje, a čuvenom po vandalizmu i krađama, pisalo kao o beogradskom ruglu, „skloništu mangupa i neradnika".
Za potrebe tadašnje varoši koja se ljudstvom umnožavala, groblje je, uz to, postalo nedovoljno, a njegovom fizičkom širenju stajalo je na putu kako naselje tako i duboki kopovi rudnika prema kome je groblje delio šanac i drvena ograda koja je „udarena" 1872. godine. Sledeći razlog za njegovo izmeštanje bila je i mitropolitova želja da se ovo zemljište, kao svojina crkve, njoj vrati na slobodno raspolaganje, što će se ubrzo dogoditi i donositi joj lepu rentu od dućana sazidanih s lica Fišekdžijske čaršije i Takovske koji su porušeni 1932. go¬dine. Svima, osim onima koji imaju ozidane grobnice, 1883, zabranjeno je sahranjivanje na tašmajdanskom groblju. No i pored ove naredbe, ono je živelo i dalje, dočekavši novi, XX vek. Groblje je prekopano krajem dvadesetih godina, ali je tokom sledeće decenije, kako pokazuju fotografije Jeremije Stanojevića, u zaleđini neprekinutog niza starinarnica, kafanica i prizemnih zgrada, prostor bio zakrčen grobnim mestima i grobovima koji se nisu dali raspoznati, medu njima i ponekom kapelom, poput grobnice braće Radovanović podignute u srpsko-vizantijskom stilu .


Na jedinoj tašmajdanskoj uzvišici još od 1909. nalazio se prizemni paviljon Seizmološkog zavoda (dozidan spratom 1912), stvaralački prvenac Montira Korunovića a dalje prema istoku, ruska crkva sv. Trojice, podignuta 1924. po projektu Valerija Staševskog (krovna konstrukcija oštećena u bombardovanju 1999). Početak današnje Takovske ulice markirala je i dalje zidana ograda groblja sa ulaznom kapijom zalučenog oblika. Na drugom kraju grada, iznad Bulbuldera na Vladanovcu tj. Novom groblju, otpočela su prva sahranjivanja 1886. godine.




Već početkom dvadesetih godina program internacionalnog konkursa za Generalni urbanistički plan Beograda odredio je prostor Batal-džamije, Starog groblja i Trkališta kao najuži gradski centar na kome bi trebalo rasporediti najistaknutije javne građevine. Posle završenog konkursa, posluživši se njegovim rezultatima, posebna stručna komisija planirala je stvaranje univerzitetskog kompleksa na Trkalištu, parka na Tašmajdanu, kao i podizanje zgrade Beogradske opštine u gradskom bloku koji bi se dobio produženjem Kosovske i Resavske ulice te zgrade Ministarstva spoljnih poslova (na mestu današnje poslovnice JAT-a). Izgradnjom Univerzitetske biblioteke, u sledećoj deceniji, i podizanjem Opštinske štedionice (Glavne pošte), zatim stambeno-poslovne višespratnice crkve sv. Marka, kao i zgrade „Madera" na mestu predviđenom za Ministarstvo unutrašnjih dela, plan je bio poreknut pre svega nemarnim činodejstvovanjem države i opštine. Potpuno nepoštovanje plana pokazao je i izbor lokacije za zgrade Tehničkog fakulteta i Državnog arhiva, a nemarnost u njegovom sprovodenju, potvrdilo je otrajavanje ledine davno napuštenog i zakorovljenog groblja na Tašmajdanu, koja je bezuspešno bila predviđena „za vaspitno-zabavne atrakcije podmlatka".

Napušten je i prvobitni projekat S. Jovanovića11 i određena lokacija zgrade Pravnog fakulteta koja je podignuta na današnjem mestu 1935-38. po nacrtu P. Bajalovića11 i P. Anagnostija. Ipak, tokom čitave decenije, od 1932. do 1939, crkva je dosledno i istrajno gradila novi pravoslavni hram svetog Marka po projektu Petra i Branka Krstića.

Nešto niže u Aberdarevoj ulici, krajem iste decenije, 1939-40, zaslugom kraljice Marije Karađordević, podignuta je i zgrada Đačke trpeze po projektu Rajka Tatića11 (kasnije zgrada Radio-televizije Srbije, dogradena po projektu Miomira Lužajića i Dragoslava Marčića, 1988). Oblik najdominantnijeg dela objekta s nadvišenom kulom, otvori i sekundarna dekoracija, otkrivali su uticaje nacionalnog stila. Krajem aprila 1999, pod nepojmljivim izgovorom da jedna medijska kuća, ma kakav bio način njenog izveštavanja, i njeno tehničko osoblje mogu predstavljati „legitiman vojni cilj", glavni rizalit građevine sa svojih šest etaža razoren je u Nato bombardovanju krajem aprila 1999. godine.



Na neizgrađenom delu Tašmajdana gde su često gostovale šatre mnogih cirkuskih trupa i putujućih bioskopa, a kako je bilo i nagovešteno novim Generalnim urbanističkim planom iz 1950, Beograd je konačno dobio dugo očekivanu zelenu oazu u samom centru grada. Radovi na raščišćavanju terena i uređenju parka na površini od 10,8 hetara otpočeli su 1952. i dovršeni sledeće godine. U tu svrhu iseljena je i porušena cela „Pištolj-mala" sa njenih 800 stanovnika, među kojima je bilo i onih koji su se opirali preseljenju u nove stanove s kupatilima na Karaburmi.

Gotovo istovremeno, u potpunosti poštujući amfiteatarski oblik tašmajdanske stene, ispod koje su dotle bili smešteni tereni Beogradskog teniskog kluba, podignut je Tašmajdanski stadion M. Jankovića 1 i U. Bogunovića . U sklopu stadiona izgrađena je i Ledara koja je, u to doba bez frižidera i zamr-zivača, snabdevala beogradske domove takozvanim „higijenskim ledom". U plitak bazen budućeg veštačkog klizališta, koje je zvanično otvoreno početkom 1954, ugrađeno je gotovo 20 kilometara rashladnih cevi kojima je strujala slana voda od —15 stepeni Celzijusa. Po završetku zimske sezone, preko cevi je nasipana šljaka pomešana sa mlevenim tašmaj-danskim kamenom i teren se pretvarao u igralište za vrhunsku košarku, tenis i odbojku. Do tada neprikosnovenim savskim i dunavskim kupalištima preotet je primat kada je 1961. na Tašmajdanu izgrađena prva gradska „plaža na asfaltu", a zapravo letnje olimpijsko plivalište, te kada je čitav sportski kompleks Tašmajdana dovršen izgradnjom pokrivenog olimpijskog bazena sa skakaonicom, 1968. godine.3 Oba projekta izvešće osnivač i prvi protagonista projektantskog ateljea „Stadion" — M. Janković.




Angažovanje omladinskih radnih brigada proteglo se i na onaj prostor starog Trkališta gde su se, još od Balkanskih ratova održavala mobilizaciona zborišta srpske vojske. Zatvaranje rubnih delova budućeg malog Tašmajdana prema Bulevaru kralja Ale¬ksandra 1 započeto je još predratnom izgradnjom Pravnog fakulteta i raspisivanjem konkur¬sa za Ekonomsko-komercijalnu visoku školu na kome je prvu nagradu 1940. odneo Dimitrije M. Leko . Ono je dovršeno posle rata podizanjem velike, osmospratne zgrade Omladinskog doma po nacrtu Đorđa Ristića (upravo na stopama temelja Ekonomske škole), koja je, posle dužeg prekrajanja i intervencije D. Brašovana , pretvorena u hotel (današnji „Metropol").

Krajem XX veka, prepušten propadanju, nemaru i neodržavanju, urastao u korov, zazidanih prolaza, okružen priraslicama u liku lokala i noćnih klubova, izgubivši namenu koja je godinama unazad potvrđivana košarkaškim, rukometnim i hokejaškim utakmica¬ma, nebrojenim koncertima i radom otvorenog klizališta, Tašmajdanski stadion je doživeo degradaciju na sličan način na koji se to dogodilo i Letnjoj pozornici u Topčideru.


Dve kule Nebojša

beogradska | 10 Mart, 2009 14:40

Spomenuh nedavno u pesmi Vodenu kulu. A u odlomku iz mog romana "Povratak košave u Beograd" vidi se i da je, sem dva imena, bilo i - dve kule...

 

26. август 1997.

На омиљеном месту. Испод «Прогнаника».
Сетим се оне приче о «пуштању сокола», Бацам потајно погледе ка Ксенији, замишљајући како ју је Јанко овде, некада, у сутон, први пут пољубио. И, како ју је целивао после, толико пута...
Као уздаси на обали пред залазак Сунца
И баш ми његове речи прекидају нит мисли:
-Знате ли како се ова кула прво звала? - упита, показујући према кули Небојши.
Ја, наравно, немам појма. A искрено, овог момента ми и није толико стало, као до оног малопређашњег... И пратим пажљиво како она одговара:
-Заборавила сам. Aли знам да је постојала још једна, старија кула Небојша, у горњем граду, као део средњовековног града деспота Стефана. И да је прво њу народ прозвао «не бој се», јер су на брежуљку крај ње погубљивали на смрт осуђене. По предању, пре него што би замахнуо мачем, џелат би му ради охрабрења говорио «не бој се!» - и брзо одсекао главу...
Помислим, опет: јесте скроз опичено, али ја бих у овом часу, за један Ксенијин пољубац, пристао да ми она потом, сопственом руком замахне сабљом... Не бих се бојао, стварно. Као ни Јанковог даљег, неуморног историјског предавања:
-A она је, Мишо, (ти, Сенице, сигурно знаш) преживела две опсаде турског султана Мурата II.
-Aли се не сећам године прве - каже Ксенија - Друга, беше 1456, зар не? A одмах после ње, ако се не варам, при обнови тврђаве у Доњем граду, саграђена је ова друга, велика, кула Небојша...
-Е, те године се не могу сад сетити ни ја. Aли тако стигосмо баш до одговора на моје питање... У време градње била на самој обали Дунава, крај ње су лађари везивали бродове, па јој отуда у народу прво име - Водена кула.
Далеки градови на води, као бродови на води, ти знаш, ти знаш, вода носи све...



 

 

 

 

Avala, foto priča, 1. mart 2009.

beogradska | 03 Mart, 2009 21:53

Путујемо... Све ближе и ближе.

 

Торањ1

Торањ 2 

Торањ 3

 

Да знамо где је шта.

Зимски угођај

Кроз грање Торањ

Паркинг, Хотел "Авала"

Авалске јеле 1

Авалске јеле 2

Ка Незнаном јунаку

Поглед са степеница

Ка Незнаном 2

Ка Незнаном 3

Кроз јеле поглед

Одмарајући се, Незнани јунак

Многобројни народ на Авали

Незнани и Јела

Поглед Незнаног

Поглед Незнаног 2

Поглед Незнаног 3

Поглед Незнаног 4

Поглед Незнаног 5

Поглед Незнаног 6

Венац Незнаном

Каријатида

Поглед Каријатиде

Поглед Каријатиде 2

Поглед кроз Јеле

Довиђења, Незнани, с Јелом

Довиђења, Незнани

У силаску

Кроз јеле и ауте Хотел „Авала“

 

Довиђења, Торњу!

Расти, расти, наш бетонски Торе



 

 

 

 

Beogradske fasade nekad i sad, Deo Drugi

beogradska | 02 Mart, 2009 01:42

Njegoševa 51



Zgrada je, otkad je podignuta 1904. godine, služila je u prosvetne svrhe. U njoj je do 1911. bila Privatna gimnazija sa internatom prof. Vladimira Zdelara, a potom, do 1938. godine, I ženska gimnazija. Godine 1938. u ovu zgradu je useljen Prirodnjački muzej sa namerom da to bude privremeno rešenje, ali je tu ostao do danas.
Zgrada je značajna i kao svedočanstvo razvoja školstva u Beogradu i Srbiji i kao redak primer škole internatskog tipa.

Obilićev venac 16



Stambena kuća Steve Jovanovića Resavca podignuta je 1912. prema projektu istaknutog srpskog arhitekte Branka Tanazevića u duhu secesije. I pored preuzimanja arhitektonskih motiva ranijih epoha, kako balkanske tako i evropske arhitekture, njihovom stilizacijom i veštim uklapanjem u originalnu kompozicionu šemu, Tanazević je stvorio delo koje predstavlja zanimljiv primer beogradske arhitekture toga vremena.

Palmotićeva 2



Zgrada Ministarstva pošta predstavlja jedno od najuspelijih dela arhitekte Momira Korunovića, ali i celokupne srpske arhitekture nacionalno-romantičarskog smera između dva svetska rata. Izgrađena je u periodu od 1926. do 1930. godine i bila je jedna od najvećih zgrada u Beogradu.

Spoljna obrada građevine ukazuje na Korunovićevu inspiraciju u riznici srpskog srednjovekovnog neimarstva, evropskog romantičarskog nasleđa i secesije. U oblikovanju glavne fasade Korunović je iskoristio i poznavanje srednjovekovnog srpskog živopisa. Dve figure iznad ulaznih vrata, jedna sa svitkom, druga sa građevinom u rukama, ukazuju na očigledan uticaj crkvenih ktitorskih kompozicija. Autor ovih figura je vajar Stamenko Đurđević.

Patrijaršija



Zgrada Patrijaršije građena je od 1932. do 1935. po projektu ruskog arhitekte Viktora Lukomskog u duhu arhitekture akademizma, odnosno akademizirane varijante srpsko-vizantijskog stila.
Simbolizuje ustaljivanje upravnog crkvenog centra u Beogradu, nakon dužeg perioda kada se on nalazio unutar državnih granica Turske, odnosno Austro-Ugarske. Podizanje Patrijaršije koincidira sa periodom podizanja monumentalne crkve Svetog Marka i pripremama za podizanje crkve Svetog Save.

Svetosavska 22



U Zemunu. Sagrađena je 1907-9. kao Dom srpske pravoslavne Crkvene opštine i škola u Donjem gradu Zemuna po projektu arh. Kosta Atanackovića-Stanišića. Zgrada je podignuta na mestu gde su bile Stara konfesiona škola iz XVIII veka i nekadašnja gostionica "Kod kneza Miloša".


Svetozara Markovića 6



Sagrađena je 1932. godine za inženjera Božića.

Zgradu karakteriše rustično obrađeno prizemlje. Na fasadi su istaknuta dva medaljona i plastika obrađeni u duhu istoricizma.

Terazije 39



Zgrada Smederevske banke sagrađena je 1912. po projektu arhitekata Milorada Ruvidića i Isaila Fidinovića za trgovca Milana M. Stefanovića-Smederevca.

U prizemlju zgrade neko vreme se nalazila Smederevska banka, pa je zgrada i docnije zadržala taj naziv. Oblikovana je u maniru secesije sa adekvatnom dekoracijom, naročito izraženom na glavnoj fasadi.

Vuka Karadžića 9



Sagrađena je 1923. godine po projektu Petra Gačića.
Prvobitno trospratna, 1925. godine nadzidan je jedan sprat. Poseban akcenat predstavlja timpanon iznad krovnog venca kao završni element fasade.

Zadarska 6



Sagrađena je 1927. godine po projektu arhitekte Branislava Kojića, akademika i jednog od osnivača grupe arhitekata modernog pravca.

U ovoj jednospratnoj porodičnoj kući arhitekta Kojić proveo je čitav radni vek. Zgrada predstavlja redak primerak primene folklorizma u beogradskoj arhitekturi.

Zmaj Jovina 5



Sagrađena je 1927. godine po projektu inženjera Gligorija Vukčevića u duhu akademizma sa elementima evropskog art dekoa, stila koji je dominirao u periodu između dva svetska rata.

Zmaj Jovina 7



Trospratna stambena kuća Savke Maksimović sa dućanima u prizemlju 7 obrađena je u maniru akademizma XX veka prema projektu inženjera Božidara Božića.


Zmaj Jovina 9



Spratna porodična kuća trgovca Koste Milenkovića izgrađena je 90-ih godina XIX veka. U literaturi je zabeleženo da je ova kuća "veoma uspela analogija palate Openhajm Gotfrida Sempera", čiji je Konstantin Jovanović bio "verni poklonik".
U kuću se ulazi kroz impresivno drvorezbarenu kolsku kapiju sa detaljima bravarije, jedinstvenim u arhitekturi tog vremena, na kojoj se ističe monogram vlasnika.

Zmaj Jovina 15


Kolektivno-stambena i trgovačka kuća trgovca Živojina Jankovića sagrađena je 1928. po planovima inženjersko-arhitektonskog biroa čeških arhitekata Krehlika i Jelinika. Monumentalna ugaona građevina je koncipirana u duhu modernizovanog akademizma.

Reprezentativno obeležje je, osim fasade, dato i enterijeru. Ulazni hol je obložen mermerom i omalterisan, a pod je pokriven dekorativnim kamenim pločama. Skladno rešenje stilizovanog akademizma, koji je u kontrastu sa staklenim površinama, zanimljiv je marker prostora.

Zmaj Jovina 35



Sagrađena je oko 1890. godine u maniru akademizma XIX veka kao skromna ugaona prizemna zgrada.

Zgradu je podigao, u njoj živeo, radio i umro istaknuti srpski slikar XIX veka, Đorđe Krstić (1851-1907), predstavnik realizma u srpskoj umetnosti. U ateljeu, koji se i do danas sačuvao, nastala su najznačajnija dela: "Anatom", "Pad Stalaća", "Studenica", "Babakaj", i dr.
 
Powered by blog.rs