Beograd

Beogradski motivi, dočarani posredstvom jedne beogradoholičarke. Ona je književnica, a zove se Neda Kovačević. Njen mejl glasi: nedakovacevic@yahoo.com

Geca Kon

beogradska | 09 Februar, 2009 15:06

Pošto je bila reč o knjizi, evo i priče o knjižari. Za razliku od mnogih drugih, na žalost nestalih, ipak je, konačno, spasena od propasti.


„Knjižara „Geca Kon“, koja više od sto godina postoji na početku Knez Mihailove ulice, prema odluci Vlade Srbije, a na inicijativu Ministarstva kulture, proglašena je za značajno kulturno dobro. Kupac „Prosvete“ koja je vlasnik ove knjižare, neće nikada moći da joj menja ime i namenu, da je pretvori u parfimeriju ili prodavnicu odeće, što su nakon privatizacije postali „Nolit“ i „Jugoslovenska knjiga“
(„Blic“, 7. februar 2009)


Geca Kon
(2. VIII 1873, Čongrad – 1941, Beograd)


Geca Kon je rođen u mađarskom delu Austro-Ugarske kao sin rabina u poznatoj jevrejskoj porodici. Posle njegovog rođenja, porodica se seli u Zemun. U Zemunu je Geca učio trgovačku školu a potom je otišao u Novi Sad i upisao se u gimnaziju. Zavolevši knjigu sa jedne vrlo praktične strane, ubrzo je napustio gimnaziju i prešao u Beograd da uči knjižarski zanat kod poznatog Fridriha Breslauera ali se, nezadovoljan, vratio u Novi Sad i počeo raditi u knjižari kod Arse Pajevića. Ni tu se nije smirio nego se 1894. godine opet vratio u Beograd i stupio u dobro uređenu staru Fridmanovu knjižaru.


Molba za prelazak iz Austro-Ugarske u Srbiju:


U potrazi za novcem otputovao je u inostranstvo, odakle se vratio 1901. godine, dobio srpsko državljanstvo i napokon u Beogradu otvorio svoju knjižaru. U njoj je praktično primenio svu svoju ljubav prema knjizi i svoj trgovački dar. Zamislio je da u njoj izdaje dela iz srpske i strane književnosti pa je pozvao srpske i hrvatske pisce i izdavače da mu šalju knjige i časopise, kao i novine, po jedan primerak koji bi platio odmah, a drugi bi naručivao prema potrebi. Oko njega se okupljaju istaknuti književnici i drugi intelektualci tog doba, saradnici Srpskog književnog glasnika: Slobodan Jovanović, Branislav Nušić, Andra Gavrilović, Jaša Prodanović, Božidar Kovačević, Miloš Crnjanski i mnogi drugi.
Prva knjiga koju je izdao 1905. bila je Sintaksa srpskog jezika za srednje škole, Janka P. Lukića. 1907. objavljuje prvi prevod strane knjige, Princa Nikoloa Makijavelija (tada izdat pod naslovom Vladalac).


Pečat, simbol Gece Kona:


Geca Kon je veliki deo novca zarađenog štampanjem knjiga iz oblasti pravnih nauka, zakona kao i udžbenika uložio u štampanje dela domaćih pisaca („Zlatna knjiga", „Naša knjiga", „Srpski narod u 19. veku" i dr.) kao i stranih (edicije „Plava ptica", „Plejade", „Karijatide"...).Objavio je veliki broj knjiga, po 200 naslova godišnje, među njima sabrana dela Slobodana Jovanovića, Jirečekovu Istoriju Srba, Dvornikovićevu Karakterologiju Jugoslovena, Cvijićevo Balkansko poluostrvo, dela Jovana Jovanovića Zmaja, Jovana Skerlića, Branislava Nušića, Tihomira Đorđevića i drugih. Od stranih autora izdavao je dela Sigmunda Frojda, Karla Marksa, Benedeta Kročea i mnogih drugih. U Beogradu je Geca Kon postao poznat po tome što je novčano pomagao književnike i sve vrednije kulturne institucije poput „Akademije sedam umetnosti".


Ugovor sa Branislavom Nušićem:



Posebno su zanimljive anegdote vezane za Gecu Kona, pre svega ona o njegovom odnosu prema takođe značajnom ali malom izdavaču Cvijanoviću, za kojeg je govorio: „Neosporno da je gospodin Cvijanović veoma obrazovan čovek, ali mu je greška što, za razliku od mene, čita knjige koje izdaje i zato propada. Za razliku od njega ja redovnim akontacijama pomažem pisce da na miru rade i na vreme mi predadu knjigu za štampu, koju ne čitam, jer imam dobar nos da pogodim koje će se delo dobro prodavati. Eto, u tome leži tajna mog uspeha..."
Zbog kalendara Ratnik, u kojem se veličaju pobede Srpske vojske nad Austro-Ugarskim trupama, okupacione vlasti 1916. godine hapse i internišu Gecu Kona u jednom koncentracionom logoru kod Nežidera u Gradišću. Knjižara je zatvorena, a knjige na ruskom, engleskom i francuskom jeziku su javno spaljene.
Posle Prvog svetskog rata, uspešno nastavlja svoj rad. Prilikom osnivanja prvog udruženja srpskih knjižara u 1921. godini izabran je za podpredsednika, a u 1929. za predsednika udruženja. Te 1929. godine izdaje 2000. knjigu. U Dobračinoj ulici sazidao je kuću u koju je smestio izdavačko odeljenje I skladište knjiga, a u Knez-Mihailovoj je na najbolji način opremio prodajni proctor knjižare. Svoje preduzeće je 1934. godine objedinio sa knjižarom za stranu literature svoga zeta Franje Baha (oženjen Gecinom starijom ćerkom Elvirom) i radnju za prodaju laboratorijskog materijala u Knez Mihailovoj 8 i tu osniva "Izdavačko preduzeće Geca Kon A. D.". Stekao je ogromno bogatstvo. Posedovao je prvi luksuzni automobil u Beogradu i čak ga je pozajmljivao vladi Srbije u reprezentativne svrhe, na primer prilikom posete predsednika Čehoslovačke Edvarda Beneša 1937.


Izlog knjižare u Kneza Mihaila:



U poslu mu je neumoran saradnik bila supruga Elza (devojačko prezime Vajs). Imali su dve ćerke, Elviru i Malvinu, udatu za Leopolda Hercoga, industrijalca iz Zemuna. Njihova knjižara je pred II svetski rat bila najveća i najpoznatija u Jugoslaviji i na Balkanu. Posebno se vešt pokazivao pri reklamiranju knjiga uređenim katalozima koji su izdavani uglavnom po strukama a sastavljao ih je njegov najbolji radnik Boško Veljković. U opštem katalogu iz 1938. na 700 strana popisano je 16.000 knjiga, od toga 14.000 na srpskohrvatskom jeziku.


Narudžbenica za izdanja knjižare:


Fotografija Gece Kona pred rat koju je snimio Paja Jovanović:


Pored mišljenja svojih savetnika S. Jovanovića i Ž. Milićevića, Geca Kon je posebno cenio predloge tada mladog književnika Božidara Kovačevića, poslednjeg urednika „Srpskog književnog glasnika", koji mu je pred rat dobronamerno savetovao da kao veoma bogat čovek zakupi avion i sa porodicom pobegne u SAD. Geca Kon je posle bombardovanja Beograda 6. aprila pobegao sa porodicom u Vrnjačku Banju, gde mu je prijatelj Dušak Milojević preneo poruku od knjižara Rajkovića da je na „crnom spisku" i da treba što pre da ode iz zemlje. Uveren da mu se zla sudbina progonstva u vreme Prvog svetskog rata ne može ponoviti, nije poslušao, pa je uhapšen i odveden u beogradski zatvor Gestapoa zajedno sa Milanom Petrovićem, mlađim bratom književnika Ilije M. Petrovića s kojim je sarađivao. Prma rečima Milana Petrovića, krajem aprila 1941. godine u zbornu sobu zatvora doveli su Gecu Kona koji je preko ruke nosio samo malo ćebe. Kon je Petroviću tom prilikom poverio svoju veliku grešku: uoči hapšenja u Vrnjcima jedan poručnik-avijatičar ponudio mu je da ga za veću sumu novca avionom prebaci sa porodicom u Grčku. Dok se premišljao Nemci su ga uhapsili, oduzeli mnogobrojne kofere i ostavili mu samo malo ćebe i sedam dinara, koje je, jadan, za vreme zatočeništva, pred ostalim zatvorenicima stalno prebrojavao. Valjda je tako stišavao nervozu. ‘’Sećam se’’, pričao je Petrović, ‘’ jedan Bosanac, takođe zatočenik, uspeo je Geci da uzme dinar. Bio je tada očajan, počeo je pred nama da izvrće džepove, stalno se pitajući: 'Pobogu, ljudi, gde mi je dinar! Gde li mi je nestao?' Eto, šta ti je život: u neizvesnosti i mukama zatvora svi smo se počeli smejati videći koliko je tako reći do juče silno bogat čovek sada žalio za dinarom! Bosanac mu je vratio dinar, a Geca nas je prekoreo: 'E, deco, ja sam ovde najstariji, nije red da se tako grubo šalite!' I oprostio nam je... Potom sam sa Gecom bio vozom prebačen u Beč, gde smo u zatvoru bili razdvojeni.
Jednog dana, ugledavši me u hodniku, Geca mi je prišao, pružio mi ruku kao da je predosećao da je to naše poslednje viđenje, i rekao: Ti ćeš možda da se izvučeš, a meni se zna kraj... Pozdravi brata Iliju...' „Bio je to, stvarno, naš poslednji susret."
Mesto Gecinog stradanja nije poznato; ostali članovi porodice, žena Elza Vajs, ćerke Elvira i Malvina, njihovi muževi Franjo Bah i Leopold Hercog, kao i njihova deca, streljani su kod mesta Jabuka blizu Pančeva u jesen 1941. godine. Celokupna imovina im je zaplenjena, a najvredniji deo knjižnog fonda prenešen je u Nacionalnu biblioteku u Beč.
Izdavačku kuću je 1942. preuzelo nemačko preduzeće Jugoistok (Südost), koje je okupator koristio za širenje političke propagande. Posle oslobođenja, 14. decembra 1944. godine, preduzeće je pretvoreno u Izdavačko preduzeće Prosveta.

 
Powered by blog.rs