Beograd

Beogradski motivi, dočarani posredstvom jedne beogradoholičarke. Ona je književnica, a zove se Neda Kovačević. Njen mejl glasi: nedakovacevic@yahoo.com

Beograd u muzici

beogradska | 31 Januar, 2009 01:10

Beogradu je posvećeno i mnogo muzičkih kompozicija.

Serenada Beogradu
(Žarko Petrović)

Beograd volim kad sviće,
Beograd volim kad spi
ja volim kad snegom obeli sav
volim ga kad dođe maj.

U njemu upoznah tebe,
kraj Save šetasmo mi
i u tom cveću tad zavoleh te,
ljubavni počeše sni.

Iz grada mog, kad odem ja,
koliko čeznem to srce mi zna
da tebe vidim, o grade moj,
i tvoje bašte, Bulevar tvoj...

Beograd volim kad sviće,
Beograd volim kad spi
ja volim kad snegom obeli sav
volim ga kad dođe maj,
volim ga kad dođe maj.


http://www.youtube.com/watch?v=HpVeFCalnT8



Beograde
(Duško Jakšić)

On ima čudesnu moć
da svetlom ispuni noć
belinom osmeha svog razgoni tugu
On ljubav svakome da
i vrata otvara sva
k'o stari voljeni drug uvek je on

Beograde, Beograde
na ušću dveju reka ispod Avale
Beograde, Beograde
vec vekovima čuvaš beo lik
Beograde, Beograde
ti srce svoje nesebično daruješ
Beograde, Beograde
tvoj zagrljaj i ljubav žele svi

Za tebe k'o da stoji vreme
ti živiš srcem uvek mlad

Beograde, Beograde
svi vole tvoje nasmejane ulice
Beograde, Beograde
sa nama i u nama živis ti.

Izvedba Đorđa Marjanovića:
http://www.youtube.com/watch?v=LKeDZljQLDc


Himna Beogradu
(Mihovil Logar)
(Pamte je dobro generacije iz vremena prvih decenija TV Beograd)

Slobodom drevni grade budi gord
digni zvezdu na svoj steg.
Da svetom tvoje slave prođe glas,
da odjekne dol i breg.
Jedinstvu i bratstvu sad pesmu zapoj
nek tiranin svaki tu nađe grob svoj...
Beograde, Beograde,
ko sunce sjaš, gordi grade naš,
večno naš
http://www.youtube.com/watch?v=w7emCP-6NXA&feature=related


Devojko mala
(Darko Kraljić, na stihove pesnika Božidara Timotijevića)


Devojko mala, pesmo moga grada,
Što si mi dala oči pune sna.
O, što se setih kišu da ti kupim
I oblak beli pod kojim tebe snim
Nemoj da kuneš oči moje snene,
Kad kiša pada, ja sam oblak tvoj.

Devojko mala, pesmo moga grada,
Tvoje ću usne večno da ljubim ja.

Pesmu su interpretirali mnogi, počev od Đuze Stoiljkovića (uz pratnju Kvarteta Predraga Ivanovića u filmu „Ljubav i moda“1960,

http://www.youtube.com/watch?v=_8_RBzwBP_U 

http://www.youtube.com/watch?v=xZgqx5ekiUo&feature=related 

do grupa „Idoli“

http://www.youtube.com/watch?v=BgpUnu9U7vU 

i „Piloti“ osamdesetih, a ima i džeziranih verzija, na primer naš Happy Guitar Jazz Trio, ili ova, Zvonimir Tot i Paulinho Garcia:

http://www.youtube.com/watch?v=hKbQC40vq64


„April u Beogradu“:
(Kornelije Kovač)

Dolaze i vraćaju se s lastama
Sunčani i nasmijani dani,
Opet je u mojoj du[i proljeće
Da l' si djevojka il' žena sada ti?

April u Beogradu uzaludno traži
Usne jedne djevojke sto se divno mazi
April u Beogradu miluje joj kosu
Ispod Savskog mosta to je možda ona
Al' je drugi ljubi.

Dolaze i vraćaju se s lastama
Sunčani i nasmijani dani
Opet je u mojoj dusi proljeće
Da l' si devojka il' zena sada ti?

April u Beogradu jedno prošlo doba
nosim ga u mislima iz vojničkih soba
April u Beogradu umorno se smiješi
Ispod Savskog mosta, dok se sumrak sprema
Više mene nema.
http://www.youtube.com/watch?v=Jnt1hrVG3LM&feature=related


Vlada, Bajka, Prele, Bora-Čorba, Bjela, Kojo, Dragan Nikolić

Pamtiš li još naša jutra
i sad ima nešto sto nas veže
ima nečeg u ovom gradu
neka suza sto me steže

Pamtiš li još one noći
sto im sunce zvezde krade
ima nečeg na tom nebu
samo tvoje beli grade

Gde god da krenem
taj grad me prati
Beograd moj
sebi me vrati

Gde god da odem
taj grad me čuva
kroz moju glavu
košava duva

Njemu je svuda rasuta duša
po celom svetu deca i ljudi
a grad iznad reka stoji ko kruna
danju me veze, noću me budi
http://www.youtube.com/watch?v=KkInhCrhYfs



Svetlana Ceca Ražnatović

Znam za jedan grad, zove se Beograd
Znam za jedno ime, al ga ne spominjem
Znam za jedan grad, gde si večno mlad
Znam i jedno srce, sto ga proklinje

Jednom sa probala, te tvoje usne od čemera
I ko ce ovo ludilo da otera
Jednom sam probala, iz srca da te izbrisem
Al svako proleće na tebe mirise

Znam mu boje košulje, ja je kupila
Znam mu ukus usana, ja ih ljubila
Znam i s kime vino noćas pije
Znam da i on zna, kako mi je

Jednom sa probala, te tvoje usne od čemera
I ko ce ovo ludilo da otera
Jednom sam probala, iz srca da te izbrišem
Al svako proleće na tebe miriše

Ovo sećanje ruši meni sve
Moj Beograde, zagrli me

http://www.youtube.com/watch?v=6AZkLyOyFrc


Zana - Belgrade, My Belgrade
http://www.youtube.com/watch?v=J_RjanzJND8


Gde je sad moj Beograd, Nikola Kojo
http://www.youtube.com/watch?v=eVy-JqR5TKc&feature=related


Beogradski sindikat
http://www.youtube.com/watch?v=Q3dE8ogdmlw&feature=related


I, po mome skromnom sudu, najlepša muzika posvećena Beogradu:

Moj dragi Beograde
(Kompozitor Dušan Ristić)

Bila sam u Pragu i Londonu
prošla kroz Atinu večni Rim,
videla sam Napulj i Veronu
Jarkim suncem obasjani Krim.

Gledala sam raskoš i bogatstvo
Mnoge čari sretala sam tad,
Ali nigde, nigde, ne pronađoh
To što ima moj voljeni grad.

Moj Beograd srce ima
I u srcu ljubav čistu
Beograd ruke širi svima
Radost svima pruža istu.

Ja se divim čarima Pariza
Prag će uvek biti zlatni grad
Poštujem ih, ali ljubav moju
Ima samo moj voljeni grad.

Peva, naravno, Lola Novaković
http://www.youtube.com/watch?v=oDZvU3Hg_hI



Dopuna uz pesmu „... Vlada, Bajka, Prele, Bora-Čorba, Bjela, Kojo, Dragan Nikolić...” Naziv pesme je "Beograd", kompozitor: Vladimir Marković, tekst: Petar Lazić.

Crkva Svetog Marka

beogradska | 28 Januar, 2009 15:20

S obzirom da je već toliko puta pominjana, red je da odmah dobije i poseban članak. Smile

Najpre, stara crkva Svetog Marka




U Beogradu je 1835. godine sagrađena stara crkva Sv. Marka, a po naređenju Kneza Miloša koji piše sudu okružja varoši Beograda: ''...jedno zdravlja radi, a drugo dobra poretka radi...preporučujemo vam da odma jednu kapelu u groblju Beograda sazidati date...'' Jednobrodnа crkava bez tornja bila duga oko 21,0 m zajedno sa oltarom a široka svega 8,80 m. dok je njena visina iznosila samo 6,20 m.

Oltarna apsida iako petostrana spolja ispadala je svega 1,26 m a njen unutrašnji deo bio je segmentast; pevničke apside takođe petostrane bile su jače izražene na zidnim masama. I u ovoj crkvi svod je bio poluobličast od drveta i malterisan, okačen o krovnu konstrukciju.


Spoljna arhitektura crkve Svetog Marka koja ima u osnovnoj konstrukciji i u pojedinim elementima portala neosporne veze sa starom srpskom crkvenom arhitekturom znatno se odvaja od onih koje smo zapazili na crkvama u unutrašnjosti Srbije ove epohe, mada se po rešenju osnove ne razlikuje od njih.
Ovu razliku arhitekture crkve Svetog Marka primetio je i sam F. Kanic u svojoj, ranije pomenutoj, kritici srbijanske crkvene arhitekture. Profesor P. Krstić s pravom zapaža da postoji izvesna veza između arhitektonske obrade Markove crkve i topčiderske; obe su izvodili isti majstori Janja Mihajlović i Nikola Đorđević; Janja je možda i planove izradio mada pos-toji pretpostavka da su planovi Hadži-Nikole Živkovića koji je i nadzor vodio.



Nova crkva Svetog Marka





Nova, monumentalna crkva svetog Marka sagrađena je 1931-1940. godine, prema planovima arhitekata Petra i Branka Krstića. Oblikovana je u duhu arhitekture srpsko-vizantijskog stila. Po opštem graditeljskom rešenju, arhitektonskim formama i polihromiji fasada, ovaj hram je najsrodniji manastiru Gračanici. Opremanje i ukrašavanje hrama još nije završeno.



U južnom delu naosa nalazi se sarkofag sa kostima cara Dušana, koje su prenesene iz njegove zadužbine manastira sv. Arhanđela kod Prizrena. Na severnoj strani je grobnica od belog mermera u kojoj su sahranjeni zemni ostaci patrijarha Germana.
U crkvi se čuva jedna od najbogatijih zbirki srpskih ikona 18. i 19. veka.

Neko vreme stara i nova crkva egzistirale su zajedno, a onda je mala crkva Svetog Marka pogođena i uništena zapaljivom bombom 6-7. aprila 1941. godine. Pri tom je oštećena i nova crkva.
Tužno zgarište je izgledalo ovako:




Posle Prevrata u maju 1903, kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga sahranjeni su najpre u kripti stare crkve, a po njenom uništenju njihovi zemni ostaci preneti su u kriptu nove crkve, gde se nalaze i danas.

Glavna pošta

beogradska | 26 Januar, 2009 23:28

Neko je onomad u komentaru pomenuo zgradu Glavne pošte, stoga, evo posebnog članka.

Da ostanemo najpre malo opet u domenu „urbane mitologije“. Bilo je i drugih legendi vezanih za ovu zgradu, jedna koja kaže kako je kako je upravo kralj Aleksandar I, kada je video Pičmanov moderan plan fasade zatvorene staklenim panelima, izrekao da ''Ne želi državnu instituciju koju doslovno mogu da razbiju i deca igrajući se na ulici sa loptom''. Ovaj mit potekao je iz pera dobro obaveštenog izvora sa dvora koji je potom i tekstualno prikazan u listu ''Vreme''... U svakom slučaju, prvobitni Pičmanovi planovi nisu nam poznati ali prema elaboraciji konkursne komisije može se zaključiti da je prvobitna i nesuđena fasada Glavne pošte bila izvedena u modernom duhu sa plošnim malternim (okrečenim) površinama i nizovima prozora.

A zvanična verzija kaže:

Na mestu prizemnih trošnih kuća, uglavnom dućana polovne robe, izgrađena je 1934-1938. zgrada Glavne pošte. (Štedionice). Prvobitni projekat je delo Josipa Pičmana koji je dobio prvu nagradu na javnom konkursu, ali u toku gradnje zahtevane su izmene, pa je zgrada dobila ovakvu kamenu fasadu, po projektu Vasilija Mihajloviča Androsova.

Šta god bilo istina, evo kako je to izgledalo:


(Dakle, ne zaklanja Crkvu Svetog Marka ;) ).


Pošta, gde se vidi i ograda oko Skupštine:




I, dakako, opet Crkva Svetog Marka. Wink

Nešto malo posle II sv. rata:


Pogled s Kalemegdana

beogradska | 25 Januar, 2009 15:11

Evo još jedne moje pesme 

 

POGLED S KALEMEGDANA

Pepeo neba
sred voda zgasnu.
Svetlosti pregršt
uzdahom spasen
niz breg
se kotrlja.
Miso
Ko lađa
potonu.
Duša osta
nasukana.
Mostovi svedoče
nedokut.




Slavija

beogradska | 23 Januar, 2009 17:02

Slavija je već bila na ovom blogu, u vidu moje pesme, fotografije tramvaja iz pedesetih, kao i pominjanjem zgrada kojih više nema, i fotkom Jeremije Stanojevića, no, zaslužuje opširniji članak

Ovaj prostor prvobitno se nazivao Simićev majur. Državnik i trgovac, čuveni Stojan Simić tokom života je vizionarski precizno kupovao placeve na tadašnjoj široj gradskoj periferiji, svakako, računajući da će im naposletku porasti cena. Stojanov sin Đorđe Simić, takođe državnik i diplomata, nasledio je očev majur ali ubrzo ga je prodao najpoznatijem beogradskom Englezu, Fransis H. Makenziju (1822-1895), imućnom, obrazovanom čoveku i filantropu, za 4800 dukata. Grozničavo kupujući placeve u okolini Beograda, Makenzi je nameravao da emulira engleski način života i kulturu na poturcizovano srpsko stanovništvo u prestonici. Kao jedan od konkretnih poteza bila je i i zgradnja Sale mira. Makenzi je gajio neku vrstu dogmatizovanog socijalizma i nije verovao u prosperitet zemlje koja se vodi iz kafanskih bircuza. Nameravao je da formira jednu vrstu Doma kulture sa utvrđenim programom delovanja, uglavnom, edukativnog karaktera.



Sasvim drugačijeg izgleda, Slavija je imala konkretne nazive ulica koje su je sekle dok je ulično čvorište kasnije tokom jednog veka postepeno formirano kao gradski prostrani trg. Stoga, kada je realizovana početkom aprila 1889. godine (započeta je 20. 06. 1888. godine), ova građevina nalazila se na adresi Oraška ulica br.3. Arhitekta ovog objekta bio je inž. Svetolik Popović koji je projektovao i apoteku ''Kod crvenog krsta'' Koste M. Nikolića na uglu Beogradske i Oraške ulice, u neposrednoj blizini Sale mira. Dok je trajala izgradnja ovog objekta, neki dnevni listovi huškali su javnost da ''Englez zida Nazarensku crkvu u sred grada'' što je svakako doprinosilo senzacionalizmu. Nakon realizacije, Mekenzi je počeo sa održavanjem predavanja o astronomiji i biologiji dok su se ovde održavala i predavanja profesora Učiteljske škole. Godine 1890. Mekenzi je sa desne strane sale dozidao još jedan objekat u kome je otvorio mušku večernju Školu za nepismene kao i privatnu Školu za ženski ručni rad. Kako to biva u našem narodu, ovaj objekat je po automatizmu stoga nazvan ''Ženska radenička škola'' ili ''Radenička škola na Englezovcu''. Od Mekenzijeve smrti, 22. 08. 1895. godine u Londonu, ova škola prolazi kroz novu višu fazu delovanja. Nastavio je da je vodi dr Gratan Gines, doktor iz Londona. Zatim je škola postala Srpska Crtačko-Slikarska škola Kirilo Kutlika nakon čije smrti i malog prekida postaje Spska slikarska škola čiji su direktori i osnivači bili Beta i Rista Vukanović. Vlasnici su se menjali kao i namena ovog objekta sve do 1929. godine kada je zabranjeno delovanje Socijalističke Partije, čiji je epicentar događanja u Beogradu i Srbiji predstavljala upravo ova zgrada.




I baš protiv čega se Mekenzi borio i težio, postalo je stvarnost od 1930. godine kada je Sala mira pretvorena u kafanu-pivnicu. Od 1934. godine novi vlasnik ''lokala'' Ilija Đorđević izvršio je korenitu rekonstrukciju ovog objekta u kome je otvorio čuveni bioskop ''Vračar'' a potom nazvan ''Slavija''. Rekonstrukciju objekta u modernističkom duhu izveo je inž. Svetomir Lazić krajem 1934. godine. Prva filmska projekcija puštena je na Uskrs 28. 04. 1935. godine filmom ''Ali baba i 40 razbojnika''.

1949. godine na Slaviji je postavljen spomenik Dimitriju Tucoviću. A zajedno s njim preneti su i zemni ostaci Dimitrijevi, koji i dalje počivaju ispod postamenta.

1962. godine, za Prvenstvo Evrope u atletici, izgrađen je i osamnaestospratni oblakoder, poznatiji kao hotel “Slavija”.

Na ovoj fotografiji se još uvek vidi pomenuta „Sala mira“/bioskop „Slavija“.



Apsolutnim paradoksom, ova zgrada dočekala je svoju sudbinu 1991. godine kada je srušena i pored zvanične odluke Skupštine grada Beograda od 17. 09. 1981. godine da je ovaj objekat proglašen kao kulturno dobro.

 

Na kraju, još jedan mali povratak u ranije doba. Šezdesetih, imali smo na Slaviji, recimo, i ovakve prolaznike:

 

Jeremija Stanojević

beogradska | 21 Januar, 2009 22:30

Jeremija Stanojević

Jeremija Stanojević, pukovnik Jugoslovenske vojske.
Pravi primer na delu ljubavi prema svom gradu.
Između 1929. i 1932. sistematski fotografisao ulice Beograda.

 

Poreklom iz poznate srpske porodice XIX veka, čiji je predak knez Stanoje, jedan od onih posečenih knezova 1804. god. Deda Jeremija, po kome nosi ime bio je, kako se to onda govorilo, «sovjetnik, popečitelj, polkovnik i kavaler» Oženio se kćerkom prote Mateje Nenadovića, Marijom, pa je tom vezom bio u srodstvu i Karađorđevićima.(Sinovica prote Mateje bila je Persida, žena kneza Aleksandra). I za vreme kneza Aleksandra Jeremija - deda bio je ministar pravosuđa i prosvete.
Posle ubistva kneza Mihaila porodice Stanojević i Nenadović proterane su iz Srbije, jer su optužene za organizovanje ubistva. Deda Jeremije Stanojevića je oslobođen usled nedostatka dokaza, ali mu je konfiskovana imovina i proteran je sa celom porodicom u inostranstvo. Ocu našeg Jeremije, Vitomiru, tada je bilo jedanaest godina.
Vitomir se u inostranstvu oženio Jelisavetom Longinović kćerkom prote Simeona Longinovića iz Srpskog Itebeja. Dok su živeli u Nemačkoj, Karlsrueu, rodio im se sin Jeremija, 1881. Sledeće godine porodica se vratila u Srbiju, jer je pomilovana, pa je Jeremija kršten u Beogradu i u crkvenim knjigama upisan kao da je rođen u Beogradu.
U porodici vezanoj za književnost (babin brat je Ljubomir Nenadović, stric dr Dragiša Stanojević, publicista) i politiku, Jeremija Stanojević je već sa tri godine naučio da čita i piše. A do osme godine pročitao je masu srpskih književnih dela i narodnih umotvorina.
Sa šesnaest godina je maturirao. Konkurisao za Vojnu akademiju, jer mu je ideal bio vojnički poziv. Ali iz političkih razloga nije bio primljen, pa se upisao na studije istorije, jer ga je to takođe interesovalo. Ipak, pokušao je i sledeće godine opet da se upiše na vojnu akademiju, ali opet bezuspešno. Tek u trećem pokušaju je uspeo, 1900. god, kad se politička klima u Srbiji promenila.
Školovanje u Akademiji završio je za tri godine, kao trinaesti od 182 pitomca.
1908, za vreme aneksione krize obučavao je đake – dobrovoljce okupljene oko «Narodne odbrane». 1911. postao je član organizacije «Ujedinjenje ili smrt», poznatije kao «Crna ruka».
U oba Balkanska i u Prvom svetskom ratu, kao kapetan druge klase, i komandir čete, istakao se hrabrošću, i za to svaki put bio odlikovan.
Posle rata postao klasni starešina, a zatim profesor na Vojnoj akademiji
1938. postavljen za načelnika Istorijskog odeljenja Glavnog generalštaba, gde ga je zatekao Drugi sv. rat.
Rat je proveo u zarobljeništvu, odakle se vratio s obolelim srcem. Dobio je penziju i poživeo do 1950.
Bio je od ljudi koji mnogo rad na sebi. Kao mladić, smatrao da mu preterana zadubljenost u knjige i bujna mašta šteti, i zato se i opredelio za vojni poziv. Tad je shvatio i značaj sporta, kojem je kasnije u životu posvetio dosta pažnje. Sam je u oštrom maršu prepešačio veliki deo Srbije, a jednom prilikom je izveo i sportski podvig o kome je pisala i ondašnja štampa. Skočio je sa Savskog mosta u punoj ratnoj opremi i isplivao na obalu.
Bio je temeljan, uporan, izuzetno disciplinovan i strog, pre svega prema sebi. Zato je i nosio nadimak «Ješa Disciplina».
Kulturan, načitan, i esteta imao je mnogo prijatelja među umetnicima i bogatu biblioteku.
U slobodnim časovima, sem čitanja bavio se i filatelijom i skupljanjem narodnih nošnji.



Bulevar despota Stefana, parna strana, od Braće Jugovića prema Pozorišnom trgu



Veoma se interesovao za istoriju Beograda, a posebno topografiju. Nameravao je i da napiše topografsku istoriju Beograda, pa je godinama prikupljao raznoliku dokumentaciju o tome. Skupljao je gravire, planove, stare fotografije i razglednice Beograda, beležio kazivanja starih Beograđana, obilazio terene gde su se zidale nove zgrade, da bi zabeležio tragove prošlosti pri izradi temelja. Uticao je na vlasnike zemljišta da nađene predmete predaju muzeju grada. U tome je došao na ideju da sistematski fotografiše ulice Beograda.
Ali, sav prikupljeni materijal Stanojević je držao u sanducima koje je čuvao u zgradi Vojne akademije. U bombardovanju 6. aprila ova zgrada je izgorela, a s njom i sva prikupljena dokumentacija o Beogradu. Delić tog velikog paketa, zbirka fotografija, koja se sad nalazi u Muzeju grada slučajno je sačuvana u kući Jeremije Stanojevića, gde se nekim srećnim čudom zatekla.
Zbirka je zatim preživela i bombardovanje 1944, pa sačekala svog autora da se vrati iz zarobljeništva.
Na poleđini svake od fotografija koje predstavljaju zgrade srušene u bombardovanjima Jeremija je pedantno dopisao taj tragični podatak.
Posle smrti Jeremije Stanojevića, Muzej grada Beograda otkupio je Zbirku.
Uz novopronađene i dodate nešto kasnije, ukupan broj u Zbirci iznosi: 2290 fotografija ulica Beograda.


Ako ništa drugo, Jeremija Stanojević zaslužio je bar da jedna ulica u Beogradu ponese njegovo ime.


Slavija


Beograd kojeg više nema

beogradska | 20 Januar, 2009 14:27

Beograd kojeg više nema...

Tema kojoj bi se čitav poseban blog mogao posvetiti, kao što su mu već posvećene mnoge stranice knjiga, Interneta…

Rečeno je ovde u komentarima, da ponešto više nije kao nekad. Tačno, ali, promene su neminovne. Pogotovo u gradu na ovakvom mestu.

Ipak, doista, nečeg naročito nema, a moglo je, i trebalo ostati.

Evo samo nekoliko od mnogih primera, tog Beograda kojeg više nema:

Pošta na železničkoj stanici, delo arhitekte Momira Korunovića, srušena u bombardovanju ’44, . obnovljena, ali potpuno neadekvatno.

Dobro znamo kako izgleda danas



A evo kako je izgledala





Sala mira (potonji bioskop "Slavija“) i Apoteka, na uglu s Beogradskom ulicom


 

Palata u okviru dvorskog kompleksa, srušena neposredno posle  II sv. rata

 

Čitav dvorski kompleks bio je opasan ogradom, što se vidi i na ovoj fotografiji

Zadnja fotografija, Bulevara kralja Aleksandra iz 1930., delo je još jednog dobrog duha Beograda, pukovnika Jeremije Stanojevića,  koji zaslužuje zaseban članak 

...i ovo

beogradska | 18 Januar, 2009 17:03

Lepota Beograda je lepota jednog živog bića; ova varoš, pored svog izvanrednog položaja, ima još i čar buđenja, značaj postajanja. To biva očevidno ako se Beograd gleda leti, na suncu, sa druge obale Save. U toj vreloj svetlosti vidi se jedan grad koji je doplovio iz dubine Balkana, i stao tu, pred Evropom, da se njegov orijentalski bazar pomeša sa dodacima internacionalizma i civilizacije XX veka…

(1924. Marko Ristić)







Spoljna lepota Beograda, vrlo velika, nije isticana dovoljno, ali je poznata već stolećima. Varoš sa visokim profilom, Beograd je lep lepotom uspravnog stava, pojavom na brdu, zakoračajem nad vodama. Prilazeći mu, ma sa koje strane, ugleda se profil moćan i oštar, koji će kroz dve-tri desetine godina biti, svakako, nezaboravan.

(1930. Miloš Crnjanski)





 

O Beogradu napisali su i ovo

beogradska | 17 Januar, 2009 16:20

Beograd, od zamande slavan, srećan i nesrećan. Na sutoku Save i Dunava borili su se narodi za sudbu i gospodstvo. Beograd je sa okolinom svojom istorično klasična zemlja, kakve u Evropi malo ima. Tu je tle više ljudskim pepelom i ubojnih konja izmešano, nego ma čim drugim; trava, vegetacija sadanja je plod njihov. I kad tad će Beograd dočekati dane negdašnje slave, i opet slave, jer Beograd je po sreći ma čijoj slavi uvek dosuđivan bio, i on je besmrtan, iz zgarišta svog uvek se podigne na krilima sudbe kao feniks tica iz pepela svog.
(1886. Jakov Ignjatović)

 

Od svih meni poznatih gradova ova varoš ima najljepši položaj, najviše svijetla i sunca. To je najbjeliji, najplenerskiji od svih gradova koje poznam, bijelo i sunčano mjesto, kao da je izabrao da bude slika slobode i svjetlosti u plemenu našemu…
(1913. A. G. Matoš)

 



EKV

beogradska | 15 Januar, 2009 17:28

 

 EKV, „najbeogradskija“ od svih beogradskih grupa


http://hosting04.imagecross.com/image-hosting-20/9544480_ekv.jpg

Samo par godina za nas
http://www.youtube.com/watch?v=iuSthfwzjPs



Ti si sav moj bol
http://www.youtube.com/watch?v=MEpS-rwZDoo






Anestezija
http://www.youtube.com/watch?v=XeS5Qp7-xhk&feature=related





Margita Stefanović

beogradska | 14 Januar, 2009 16:25

Margita Magi Stefanović (1. april 1959 — 18. septembar 2002), srpska muzičarka, najpoznatija kao klavijaturistkinja beogradske rok grupe „Ekatarina Velika“.

 



Rođena je kao jedinica u porodici beogradskog pozorišnog i TV-reditelja Slavoljuba Stefanovića-Ravasija.

Srednju muzičku školu završava u klasi sa Ivom Pogorelićem. Kao apsolutni sluhista i uz Pogorelića najtalentovanija u klasi dobija ponudu za nastavak školovanja na moskovskom konzervatorijumu. Ponudu odbija i u Beogradu se upisuje na arhitekturu koju uspešno završava 1982. Kao student osvoja treću nagradu na međunarodnom konkursu u Japanu za rad na temu uređenja crnogorskog sela Reževići. Istovremeno važi za jednog od najtalentovanijih klasičnih pijanista.

Iste godine upoznaje Milana Mladenovića i pridružuje se njegovoj grupi „Katarina II“.

„Katarina II“ 1985. menja ime u „Ekatarina Velika“ i deluje sve do 1994. godine. Tokom tog perioda Margita Stefanović komponuje i muziku za pozorište (predstave „Klasni neprijatelj“, „Tri sestre“, „S one strane duge“ i „Majka hrabrost“) i televiziju (drama „Plavi, plavi“), radi kao producent („Karlovi Vari“) i gostuje na albumima mnogih jugoslovenskih grupa („Bejbi Kejt“, Elvis J. Kurtović, „Van Gog“, „Babe“). Godine 1985. pojavljuje se u filmu Gorana Markovića „Tajvanska kanasta“ u ulozi sestre glavnog junaka. U filmu se pojavljuje i „EKV“ izvodeći pesmu „Tatu“.

Posle raspada „Ekatarine Velike“ Margita Stefanović nastavlja da se bavi muzikom. Sa nekoliko beogradskih muzičara krajem 1994. osniva bend Kurajberi koji uglavnom izvodi obrade stranih i domaćih hitova po beogradskim klubovima. Godine 1995. osniva bend „EQV“ sa muzičarem Vladimirom Stojićem i izdaje CD „Ti si sav moj bol“ (nazvan po pesmi „Ekatarine Velike“) za bečku muzičku kuću „Coop Arts & Crafts Unlimited“. Na CD-u se nalazi i tehno obrada istoimene pesme. U tom periodu nastavlja da gostuje i na albumima i koncertima jugoslovenskih bendova i povremeno svira sa sastavima „Glisersi“, „Zion banda“ i „Direktori“.

Krajem 90-tih njena muzička aktivnost slabi. Godine 2002. komponuje muziku za predstavu beogradske rediteljke Hajdane Baletić „Kaput mrtvog čoveka“ što je njeno poslednje muzičko delo.

Umrla je 18. septembra 2002..

Muzika je arhitektura...

beogradska | 14 Januar, 2009 16:18

... a arhitektura muzika... 

Misleći o ženama-arhitektama, neizbežno mi dolazi asocijacija na još jednu. Ona se, istina mnogo više iskazala u drugoj oblasti, muzici. Ali, i u tim kompozicijama kao da „čujemo“ njen arhitektonsko-likovni „rukopis“.

Evo, najpre, njenih reči:

…Jedino moje mesto, gde postoji nekoliko omiljenih šahtova, na kojima se ukršta nekoliko različitih svetova je Beograd. To je mesto gde se reči same prave, gde je dovoljno da otvoriš oči širom, da pustiš da dah mesta prođe tobom. Ne možes da ne čuješ zvuk tog daha, kao što ne možes de ne čuješ zvuk zastava koje nose obeležje tog mesta...


Prvi (moderni) grafit u Beogradu nosio je njeno ime:




ispisan u Smiljanićevoj ulici, na zidu njene zgrade.

A pošto je ona jedan od tih dobrih duhova ovoga grada, u kome je ostavila dubok trag, zaslužila je i (za sad barem jedan) poseban post.

...Jelisaveta Načić

beogradska | 14 Januar, 2009 15:31

Upravo je ona sve ovo projektovala.

Evo najpre još jedne fotke crkve:

 

Jelisaveta Načić radila je i na projektu za uređenje Terazija. Iako je cesto bila sprečavana da ostvari svoje namere, Jelisaveta je tokom dva Balkanska rata ipak uspela da reorganizuje dotadašnji izgled Terazija 

Jelisaveta Načić (1878—1955) je bila prva žena diplomirani arhitekta u Srbiji i prvi glavni arhitekta Grada Beograda.

Jelisaveta Načić je završila Arhitektonski odsek Tehničkog fakulteta Velike škole 1900. godine. Ali ni posle položenog državnog ispita nije mogla da se zaposli kao arhitekta u Ministarstvu jer „...svojstvo dejstvitelnog činovnika ne mogu imati ženska lica...“ Svoj radni vek Načićeva je provela u građevinskom odeljku beogradske opštine. Za vreme austrougarske okupacije u Prvom svetkom ratu radila je na obnovi porušenih delova Beograda a 1916. godine je internirana u Nežideru (Mađarska). Posle rata nije se bavila projektovanjem.


Beograd, lep, doista...

beogradska | 14 Januar, 2009 15:21

 

 


 




...kazuju i ove fotke,  koje povezuje još nešto, a to je...

Beogradski "sport"...

beogradska | 13 Januar, 2009 16:04

O tramvajima bi se moglo danima pričati. Ali, za sada,  još samo jedno podsećanje:

 

 

"Kešanje". Jedina sportska disciplina koju su smislili i upražnjavali, godinama, samo Beograđani. Kažu da su zbog toga neki modeli tramvaja morali biti izbačeni iz upotrebe. Da li je to bio stvarni razlog,  ili je ovo samo još jedna od  urbanih legendi, ne zna se.

 

 

 

 
Powered by blog.rs